David Cronenberg

David Cronenberg
Cronenberg 2012.
Rodno ime	David Paul Cronenberg
Rođenje	8. ožujka 1943.
Zanimanje	redatelj, scenarist, producent, glumac
Godine rada	1966. -
[otkrij]Nagrade
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti

David Paul Cronenberg (Toronto, Ontario, 8. ožujka 1943.) kanadski je filmskiredatelj, scenarist, glumac i producent. Jedan je od glavnih začetnika žanra tjelesnog horora (engl. body horror), žanra koji istražuje ljudske strahove od tjelesnihtransformacija i infekcija. U svojim filmovima obično psihološki aspekt povezuje s fizičkim. Prvu polovica karijere obilježili su mu horori i znanstvena fantastika, dok je u drugoj fazi svoj rad proširio izvan tih žanrova. Slovi za najprovokativnijeg narativnog redatelja engleskog govornog područja.^[1]

Sadržaj

  [sakrij] 

• 1Životopis
  • 1.1Rani život
  • 1.2Karijera
• 2Filmografija
  • 2.1Redatelj
  • 2.2Glumac
• 3Izvori
• 4Literatura
• 5Vanjske poveznice

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani život[uredi VE | uredi]

David Cronenberg rođen je u Torontu, gdje i danas živi. Sin je pijanistice Esther Sumberg i književnika i urednika Miltona Cronenberga.^[2]Počeo je pisati još kao dijete. Gorljiv interes za znanost doveo ga je do studija prirodnih znanosti na Sveučilištu u Torontu, ali se tijekom prve godine prebacio na engleski jezik i književnost. Fasciniran filmom Winter Kept Us Warm (1966.), kolege studenta Davida Sectera, razvija interes za film i radi dva 16 mm filma (Transfer i From the Drain). Nakon što je godinu dana putovao Europom, vraća se u Kanadu1967. i diplomira kao jedan od najboljih u generaciji.^[3]

Karijera[uredi VE | uredi]

U svojim prvim dugometražnim filmovima Stereo (1969.) i Zločini budućnosti (1970.) obrađuje omiljene teme: Seksualnost, eksperimentinad ljudskim tijelima, medicina i psihoanaliza.

Ranih 70-ih producirao je brojne televizijske filmove. Vratio se režiranju s filmom Trnci (1975.). Ovaj film i sljedeća dva, Bjesnoća (1977.) iMladunci (1979.) mješavina su horora i znanstvene fantastike i donose Cronenbergu status kultnog redatelja. 1981. godine ostvaruje prvi veliki komercijalni uspjeh s filmom Skeneri. Dvije godine kasnije režira Videodrom (1983.), film o moći medija s Jamesom Woodsom u naslovnoj u ulozi. Usporedo s Videodromom radi na ekranizaciji istoimenog romana Stephena Kinga Zona Smrti (1983.) s Christopherom Walkenom.

Međunarodno priznanje dobiti će filmom Muha (1986.), obradom filma Kurta Neumanna iz 1958..

U svojim kasnijim filmovima napušta žanr horora i znanstvene fantastike, a da pritom zadržava vlastiti stil. Smrtonosni blizanci (1988.) bavi se odnosom između dva brata koja glumi Jeremy Irons. Cronenberg navodi Williama S. Burroughsa i Vladimira Nabokova kao osobne utjecaje.^[4] Godine 1991. ekranizirao je slavni Burroughsov roman Goli ručak koji je smatran neprilagodljivim filmskom mediju.

1996, David Cronenberg obrađuje drugog kultnog pisca, J. G. Ballarda, i režira Sudar, film o seksualnoj fascinaciji prometnim nesrećama. Film je dobio posebnu nagradu žirija na Filmskom festival u Cannesu. Fasciniran odnosom čovjeka i tehnologije, 1999. radi eXistenZ saJudom Lawom, u kojem istražuje granice između stvarnog svijeta i virtualne stvarnosti. U Pauku (2003.) bavi se umom shizofreničarakojeg glumi Ralph Fiennes.

Povijest nasilja (2005.), adaptacija je istoimenog stripa s Viggom Mortensenom. Ruska obećanja (2007.), film o ruskoj mafiji u Londonu, prvi je Cronenbergov projekt u cijelosti napravljen izvan Kanade.

Opasna metoda (2011.) filmska je verzija predstave The Talking Cure Christophera Hamptona. i govori o suparništvu izmeđupsihoanalitičara Carla Gustava Junga i Sigmunda Freuda.^[5][6]

Njegov film Cosmopolis (2012.) konkurirao je za Zlatnu palmu na Filmskom festival u Cannesu.^[7][8]

Filmografija[uredi VE | uredi]

Redatelj[uredi VE | uredi]

• Stereo (1969.)
• Zločini budućnosti (1970.)
• Trnci (1975.)
• Bjesnoća (1977.)
• Fast Company (1979.)
• Mladunci (1979.)
• Skeneri (1981.)
• Videodrom (1983.)
• Zona smrti (1983.)
• Muha (1986.)
• Smrtonosni blizanci (1988.)
• Goli ručak (1991.)
• M. Butterfly (1993.)
• Sudar (1996.)
• eXistenZ (1999.)
• Pauk (2002.)
• Povijest nasilja (2005.)
• Ruska obećanja (2007.)
• Opasna metoda (2011.)
• Cosmopolis (2012.)

Glumac[uredi VE | uredi]

• Besana noć (1985.)
• Muha (1986., cameo)
• Noćna vrsta (1990.)
• Žena za koju se umire (1995., cameo)
• Blood and Donuts (1995.)
• The Stupids (1996., cameo)
• Ekstremne mjere (1996., cameo)
• Last Night (1998.)
• Ubojica sudnjeg dana (1999.)
• Petak 13: Jason X (2002.)
• Alias (TV) (2003.)
• Barneyeva verzija (2010., cameo)

Izvori[uredi VE | uredi]

1. Jump up↑ J. Hoberman (17.svibnja 2005.). Historical Oversight. The Village Voice. pristupljeno 18.svibnja 2011.
2. Jump up↑ David Cronenberg Biography (1943–). Filmreference.com. pristupljeno 19.svibnja 2011.
3. Jump up↑ New York Times (8. siječnja 2012.). David Cronenberg: Full Biography. From All Movie Guide. Preuzeto 1.srpnja 2012.
4. Jump up↑ Browning, Mark (2007) David Cronenberg: author or film-maker?. Intellect Books. ISBN 1-84150-173-5, ISBN 978-1-84150-173-4
5. Jump up↑ Viggo Mortensen Replaces Christoph Waltz As Sigmund Freud In David Cronenberg's 'The Talking Cure'. The Playlist (9.ožujka 2010.). pristupljeno May 18, 2011
6. Jump up↑ "Keira Knightley Takes The Talking Cure", Empire, objavljeno 23.prosinca 2009., pristupljeno May 18, 2011
7. Jump up↑ 2012 Official Selection. Cannes. pristupljeno 19.travnja 2012.
8. Jump up↑ Cannes Film Festival 2012 line-up announced. timeout. pristupljeno 19.travnja 2012.

Literatura[uredi VE | uredi]

• Red Cars. Volumina Artbooks. Bologna: Associazione culturale Volumina. 2005 ISBN 978-88-901996-8-4
• David Cronenberg: Interviews with Serge Grunberg. Plexus Publishing. 2005. ISBN 0-85965-376-5.
• David Cronenberg: Collected Screenplays 1: Stereo, Crimes of the Future, Shivers, Rabid. 2002. Faber and Faber. ISBN 0-571-21017-1.
• eXistenZ: A Graphic Novel. Key Porter Books. 1999. ISBN 1-55263-027-7.
• Crash. Faber and Faber. 1997. ISBN 0-571-19127-4.
• Cronenberg on Cronenberg. David Rodley (ed.) Faber and Faber. 1997. ISBN 0-571-19137-1.

• David Cronenberg

  15.03.1943 Toronto, Ontario, Kanada David Paul Cronenberg

  Glumac, pisac, redatelj, snimatelj, montažer, producent… kao da je sam Miroslav Fritz Krleža, a ne tamo neki opsceni Kanađanin.

  

  Ili jednostavno - postmodernist, po rođenju i uvjerenju. Doista, to je likom i djelom još jedan KronoDejvid za bazu podataka sveudilj nam omiljenih takvih. Ovaj konkretno je rastao kao sin pijanistice i novinara/pisca kriminalističkih priča (novi Tribusonov sin?) da bi potom studirao prirodne znanosti (aha! SF), a nedugo zatim odlučno književnost. Kad je malo narastao, svidio mu se Howard Shore (Valkiiiiire Gospodara prstenova i Tonća Huljića/Branka Ivande), ali i prijateljev kratki igrani film sniman na njihovom sveučilištu, s njihovim kolegama.

  I mladi Dave snimi nezavisna kratka dva: 'Transfer' (1966) o psihijatru kojeg uhodi pacijent, te 'From the Drain' (1967) o dva ratna veterana koja sjede u kadi dok jednog ne zadavi biljka izrasla iz slivnika. Nakon ta dva događaja, prema predaji, zajedno s još par kolega istomišljenika osniva Toronto Film Co-op (inspiriran njujorškim udruženjem Film Co-op of New York) s ciljem produciranja nezavisnog filma. S obzirom da se u ono vrijeme, krajem 60ih, nezavisni film tek rađa, te još nema ni reputaciju/tradiciju, ali niti isplativost, nadobudni David odlučuje potražiti financijsku pomoć od države. Aplicira s novelom, točnije oglednim poglavljem iste, dobiva novac, te snima prvi cjelovečernji - 'Stereo' (1969, 62').

  Ubrzo slijedi 'Crimes of the Future' (1970). Oba iskazuju kasnije razvijene sklonosti prema hororu, SFu, seksualnim nastranostima i morbidnim izrazima psiholoških poremećaja. I možda bi sve ostalo na ova dva zapisa (ma ne bi) da Crona nije snio san o pauku koji se pojavljuje iz ženskih usta. Originalno je scenarij nazvan 'Orgy of the Blood Parasites' da bi potom bio preimenovan u sofisticiraniji 'Shivers' (1975). Sniman s neprizornih 380000 kanadskih dolara, prvi je film koji će Canadian Film Development Corporation-u (CFDC) - danas Telefilm Canada, vratiti novac. 
  
  Horor u kojemu je prepoznata autentična linija kanadskog Wetltschmerza, a čija je perspektiva gledanja, ona parazitova, uspijeva pokupiti blizu pet milijuna kanadskih dolara, dignuti prašinu (za dobrim konjem se prašina diže) izazvanu gnjevom kritičara (da, upravo gnjevom!) i omamljenim užitkom obožavatelja. Cronenbergovo ime više nije nepoznato.

  Slijedi još nekoliko 'šokantno kontroverznih' prije prvog velikog komercijalnog: 'Rabid' (1977), 'The Brood' (1979) i 'Fast Company' (1979). Rabid ili banalnost života življenog u gradićima dugog francuskog imena: Stradavši u prometnoj nesreći pokraj klinike za uljepšavanje dr. Keloida, Rose je podvrgnuta novoj kirurškoj metodi presađivanja tkiva, iz kojeg neplanirano izrasta organ za sisanje ljudske krvi. Zbunjena Rose bježi iz klinike, a Kanadom se širi bjesnoća (Filmski leksikon).

  Rose je Marilyn Chambers, porno-glumica, angažirana po ideji producenta, kasnije reprezentat anti-star sistema velikih studija. Rabid je tržišno dotad najuspješniji kanadski film, no kritika 70ih još nije u cjelini prepoznala složenost Croninog postupka - ipak 80ih, kad postmodernizam ulazi u modu (iako prisutan već punih deset godina), film će prevrednovanjem općih kriterija dobiti zasluženo mjesto.

  'The Brood' nastavlja estetiku horora koji dolazi doslovno iznutra – djeca se doslovno rađaju iz mržnje. Sam Crona je o filmu rekao: 'Brood je najklasičniji hororac koji sam napravio: kružna struktura, generacija po generacija; kad pomisliš da je sve gotovo, odjednom shvatiš kako počinje ispočetka'.

  S druge strane, upravo 'Fast Company' predstavlja jedan od onih rasnih, punokrvnih, istinskih B-filmova. On je i odmak od dotadašnje Cronine fascinacije podžanrovima koju smo prepoznali kao estetiku horora - čovjek sad ispoljava sebe kao zaljubljenika u automobile i noćne trke, ali i žene za velike. Zapošljava lutku s naslovne strane Playboya listopada 1969. Claudiju Jennings koja ironičnom nesrećom nedugo nakon završetka filma pogiba u saobraćajki.

  Filmom 'Scanners' (1981) napokon slijedi prvi pravi komercijalni proboj. Uostalom, što drugo se može dogoditi kad um nasilno napušta tijelo? Film je originalno nazvan 'The Sensitives', a potom i 'Telepathy 2000'; riječ je o pokušaju ispitivanja načina da se misao učini vidljivom. Obratite pozornost na posljednju scenu u kojoj se dvojica skeniraju do smrti. Inače, film je prvi Cronenbergov koji će se naći na vrhu Varietyove ljestvice kino blagajni.

  Uskoro David stječe i međunarodni ugled stalnim variranjem milih tema mutacija i parazita, odnosa tijela i tehnologije gdje je tehnologija shvaćena kao doslovni produžetak ljudskog tijela. Taj će proces priznavanja započeti 'Videodromom'(1982), prvom suradnjom s Hollywoodom i Universalom, iako je prva fokus grupa potpuno popljuvala film, a uskoro i dobar dio ugledne javnosti (ženski dio parlamenta je odstranio film iz vidova javnog prikazivanja). Radnja se po prvi put vrti oko jednog protagonista uhvaćenog u klopku seksualno nasilnog TV-programa koji počinje fizički utjecati na ljude — Jamesu Woodsu se na abdomenu pojavljuje ogromna vagina koja prima video-kasete. TV signal kontrolira njegove misli i pokrete (rob televizije, zaista).

  'Videodrome' je označio i kraj jedne faze u stvaralaštvu Davida Cronenberga; sretno on odustaje od dotadašnjeg načela autorskih scenarija i radosno zviždeći hrli prema manje rizičnim ekraniziranim projektima mainstreama / velika imena, velika lova. Prvi u nizu je adaptacija Stephena Kinga (zar je mogao biti itko drugi?) 'The Dead Zone' (1983) s Christopherom Walkenom; operirana je od eksplicitnih ispliva vlastite podsvijesti. Film nije postigao neki naročit uspjeh, iako se danas smatra jednom od boljih ekranizacija Kingovog literarnog doprinosa popularnoj kulturi. No, sljedeći jest.

  Naravno, 'The Fly' (1986) kao remake kultnog uratka K. Neumanna iz 1958. Kritičari hvale spoj SFa, horora i melodrame, a budžet preko deset milijuna dolara biva zagarantiran. Kad smo već cijelo vrijeme kod primata, nastavimo ponosito i ovdje: 'The Fly' je naime prva priča u kojoj je uzrok tjelesne metamorfoze obična nesreća.

  1988. napokon donosi dugo pripremani i raznim problemima odgađani 'Dead Ringers', utemeljen na stvarnom događaju kad su dva brata blizanca i ginekologa nađena mrtva u stanu u New Yorku. Manijakalne ginekologe sjajno kao eto tako i stoga tumači Jeremy Irons (Al Pacino koji je trebao zaigrati navodno nije mogao preći preko uopće pojma ginekolog). 
  
  Ipak, pravo iznenađenje tek slijedi: nemoguća ekranizacija romana Williama Burroughsa 'Naked Lunch' (1991) i bizarna drama 'M. Butterfly' (1993) s opetIronsom u ulozi Britanca oženjenog za kineskog špijuna, a koja službeno nije doživjela ni kritički, niti komercijalni uspjeh. 'Naked Lunch', s druge strane, je poprilično slobodna i metaforična adaptacija potpuno nefilmičnog djela, prepunog halucinogenih elemenata.

  U ovoj fazi Cronenberg je već prepoznat kao jedan od vodećih autora filmskog postmodernizma koji u umjetničku proizvodnju uvodi izravnost najpomaknutijih konotacija žanra strave i fantastike, potencirajući sugestiju demonskog u fotografiji, kao i u gestusu glumca. Također, često se počinje o njemu govoriti kao o anticipatoru širih društvenih opsesija i umjetničkih trendova.

  1996. 'The Crash' biva nagrađen specijalnom nagradom žirija u Cannesu, a svojom genijalnom, psihologiziranom obradom naoko samo još jedne bizarne situacije grupice ljudi koji insceniraju prave automobilske nesreće ne bi li se seksualno uzbudili, postaje jedan od doista najneobičnijih filmova od pojave Pasolinija naovamo.

  Društveni komentar neće izostati ni u nadirućim 'eXistenZ' (1999) gdje Jennifer Jason Leigh i Jude Law nestaju u video igrici što podsjeća na povratak korijenima i B-filmu; potom 'Spider' (2002) i 'jedina gora stvar od gubitka uma jest da ga ponovno pronađeš'; te najnovijem A History of Violence (2005).

  Ovaj kratak pregled filmografije i biografije Davida Paula Cronenberga namjerno se usmjerio na sadržajne aspekte pojedinih filmova, nego estetsko lamentiranje o istima, jer vjeruje da je Crona rijetki slučaj filmskog autora o kojem već podosta daju naslutiti teme i motivi vlastitih sinopsisa. U njegovom slučaju podjednako su bitni i što i kako.