Slavensko rodnovjerje

Slavensko rodnovjerje

by DV

Prije no što odgovorimo na pitanje što je rodnovjerje, treba reći odmah što ono nije. Rodnovjerje nije isto što i starovjerje, a koje možemo shvaćati prema definiciji kršćanstva i drugih monoteističkih religija kao svaki ovakav oblik duhovnosti i bogoštovlja nazvan poganstvom, krivovjerjem ili nevjerništvom, uglavnom pritom misleći na pretkršćanske, prirodne, animističke ili politeističke religije. Odnoseći se na Slavene u konkretnom slučaju, starovjerje bi bio današnji naziv za najstariji oblik duhovnosti u slavenskih naroda, zasnovan na kultovima štovanja prirodnih sila, ponekad antropomorfiziranih u likovima patronskih božanstava, kao i na kultovima predaka. Razmijevanje slavenskog starovjerja sadrži još mnogo nepoznanica koje se brojni znanstvenici trude već desetljećima rasvijetliti. Naime, ne postoje sačuvane svete knjige slavenskog pretkršćanskog bogoslužja, niti obrednici i puni kalendari. Sve što dosad uistinu postoji skupljano je i anlaizirano desetljećima naporima brojnim lingvista, etnologa i povjesničara, poput Toporova, Katičića, Belaja, Vinšćaka i drugih, a koji su proučavali slavenske i baltičke narodne pjesme koje se koriste u vrijeme ophoda i slavlja i uspoređivali ih s drugima sličnima na slavenskom području, te tako pokušali rekonstruirati sloj mitskog teksta izvornih vjerovanja koja su u slavenskome svijetu prethodila kršćanstvu. Stoga, starovjerje nije prikladan termin za slavenske, uvjetno rečeno neošamanističke i neopaganističke duhovno-religijske smjerove. A to je ono što ustvari rodnovjerje jest.

Rodnovjerje je duhovni smjer koji crpi snagu s istoga izvora kao i starovjerje, no to je pojam koji definira oblik življenja stare slavenske i hrvatske vjere, s punom sviješću za ovdje i sada, za moderno doba. To je stalno razvijajući, evoluirajući oblik vjerovanja i duhovno-magijskih praksi koji se mogu mijenjati i prilagođavati potrebama modernog čovjeka, a koji se "nakon dugog vremena prisilne otuđenosti od prirode i indoktriniranog straha pred njom, vraća na svoje izvore", sa svjesnim odabirom i osobnim razlozima za takvu praksu. To je duhovno-magijski koncept koji crpi svoje izvore iz pretkršćanskih oblika vjerovanja slavenskoga duhovnog svijeta, no koji nije tek folklorni pokušaj rekonstrukcije ondašnjih vjerovanja i praksi, već oblik življenja koji slijedi prilagođene temelje stare slavenske vjere. To je sustav koji se razvija i prilagođava potrebama modernog čovjeka kao koncept vjerovanja i duhovno-magijskih praksi, predodžaba i obrazaca, usmjeren na štovanje kulta predaka i izvornih slavenskih božanstava koja personificiraju i antropomorfiziraju stvaralačke i uništavalačke energije prirode prema slavenskim kulturnim tradicijama. Rodnovjerne skupine to čine svjesnim odabirom i osobnim razlozima za takvu praksu i u 21. stoljeću šire i učvršćuju svoja djelovanja na različitim poljima, od čisto duhovno-magijskih praksi, pa sve do glazbe, književnosti, primijenjene umjetnosti i drugih oblika društvenog stvaranja i prezentiranja.

Rodnovjerje kao pojam dolazi iz sintagme rodna vjera koja je otprilike jednaka u čitavom slavenskom svijetu (pодноверие, rodnoverje, pідновірство, pоднавераваннe, rodzimowierstwo, rodnověří i dr.). Naziv rodna vjera može se naći već početkom 20. stoljeća, primjerice u nazivu ukrajinske rodnovjerne organizacije "Rodna vjera" (ukr. Рідна віра) osnovane 1934. godine, dok naziv rodnoverje nastaje krajem osamdesetih godina 20. stoljeća. Rodnovjerje je ustvari naziv za etničku religiju općenito. U engleskom jeziku pojmu rodnovjerje odgovaraju izrazi ethnic religion i native faith. Na istom principu, postoje i germansko rodnovjerje, a što bi označavalo etničku religiju germanskih naroda, primjerice Asatru, grčko rodnovjerje (Έλληνισμός) ili prusko rodnovjerje (Prūsiskas Drūwis). Organizacije etničkih religija iz više europskih zemalja 1998. godine formirale su međunarodno tijelo – Europski kongres etničkih religija (engl. European Congress of Ethnic Religions).

Ukrajina je, uz Poljsku, među prvim slavenskim zemljama koje su prakticirale rodnovjerstvo. Jedan od najutjecajnijih ukrajinskih rodnovjernih ideologa je Volodymyr Šaian (1908. – 1974.), specijalist za sanskrt na Lavovskom sveučilištu koji je tvrdio da je doživio religijsko iskustvo promatrajući narodni obred negdje u planinama Karpata. Njegov pristup rodnovjerju uključivao je zajedničke korijene indoeuropske kulture. Autor je velikog djela od 900 stranica o slavenskoj religiji "Vira Predkiv Naših", a koju su posthumno objavili njegovi sljedbenici u Kanadi 1987. Trenutno najveća grupa koja slijedi Šajanovo nasljeđe je Savez rodnovjernih Ukrajine (Об`єднання Рідновірів України), a koju je 1998. godine osnovala Halyna Lozko, sveučilišna profesorica etnologije u Kievu. Federacija ima ogranke u čitavoj Ukrajini. Alternativu ovoj federaciji čini smjer Leva Silenka, bivšeg Šajanovog učenika koji se u šezdesetima razišao sa Šajanom i razvio alternativnu rekonstrukciju ukrajinske rodnovjerne religije. Silenko je slijedio monoteistički princip štovanja jednog boga, Dažboga. Osnovao je svoju grupu, RUNVira, 1966. u Chicagu, a prvi hram u Ukrajini je otvorio tek po raspadu Sovjetskog Saveza, 1991. godine. Sjedište RUNVire je u Spring Glenu, u američkoj državi New York. Njegovo kapitalno djelo od 1400 stranica pod imenom "Maha Vira" izdano je 1979. u Americi.

Većina je slavenskih rodnovjeraca politički neaktivna, bave se očuvanjima kulturne baštine, umjetnošću (književnošću, glazbom, primijenjenim umjetnostima) i znanošću, ekološki su osviješteni i društveno aktivni, slave svoje blagdane i žive modernim načinom života u koji je uklopljena slavenska duhovnost. Uglavnom, prema političkim stavovima uglavnom pripadaju umjerenoj desnici, centru, a oni koji su ekološki orijentirani umjerenoj ljevici. No nisu sva slavenska rodnovjerja politički benigna. Primjerice, najveći problem s ruskim, ali i još nekim denominacijama slavenskog rodnovjerja, proizlazi iz veće količine ksenofobije i antisemitizma koji često izviru iz nacionalističkog pristupa slavenskoj ideologiji u kombinaciji s protukršćanskim i protužidovskim nabojem. Naravno, česta isprika za to je neobjektivno očuvanje nacionalne tradicije, baštine i folklora odvajajući jedan element nasuprot drugome. U Rusiji stoga ima mnogo neonacističkih skupina, poglavito skinheadsa koji preferiraju rodnovjerje kao verziju arijanskog mita. Reference na tradiciju mogu biti opasne kad se kombiniraju s radikalnim nacionalizmom. Politička zloupotreba koncepta etničke pripadnosti i tradicije dovela je do nevjerojatnih užasa tokom ere nacizma. Stoga većina ostalih rodnovjernih skupina u potpunosti javno i privatno odbija poistovjećivanje s takvim političkim nazorima i ograđuju se od takvih stavova.

Osim na nacionalnim osnovama, rodnovjerci se organiziraju i u međunarodne saveze. Tako na široj razini postoji i Rodnovjerno slavensko vijeće kao savjetodavno, panslavensko tijelo u čijem radu sudjeluju predstavnici organizacija i udruženja slavenskog rodnoverja iz Rusije, Ukrajine, Bjelorusije, Poljske, Češke, Slovačke, Bugarske, Slovenije i Srbije. Vijeće se sastaje jednom godišnje, a svaki put u drugoj slavenskoj zemlji, čime se potiče princip horizontalne ravnopravnosti. Dosad je održano osam vijeća i to u: Kievu (Ukrajina, 2003.), Kobrinu (Bjelorusija, 2004.), Kalugi (Rusija, 2005.), Šćećinu (Poljska, 2006.), Beogradu (Srbija, 2007.), zamku Struga (Slovenija, 2009.), Kijevu (Ukrajina, 2010.), Sankt Peterburgu (Rusija, 2011.) i Wroclavu (Poljska, 2012.). Odluke i priopćenja ovog tijela imaju savjetodavni karakter i nisu obavezujuća za rodnovjerne.

U Hrvatskoj rodnovjerci djeluju unutar Saveza hrvatskih rodnovjeraca koji se trenutno sastoji od dviju župa, Hrvatske rodnovjerne župe Perunica, Zagreb i Hrvatske rodnovjerne župe Perun, Učka. Hrvatskoj rodnovjernoj župi Perunica sjedište je u Zagrebu, a sveti gaj na Žumberku. Hrvatskoj rodnovjernoj župi Perun sjedište je u Lovranu, a sveti gaj na Učki. Hrvatski rodnovjerci intenzivno komuniciraju s ukrajinskim, slovenskim, bosanskohercegovačkim i srpskim rodnovjercima, a od ljeta 2013. godine sudjelovat će i u radu Vijeće rodne vjere koje će se održati u Ukrajini.

Hrvatski rodnovjerci u temeljima svojih vjerovanja smatraju da su slavenski i hrvatski bogovi stvaralačke i uništavalačke energije prirode od kojih je stvoren sav vidljivi i nevidljivi svijet oko čovjeka. To su svi procesi unutar i izvan čovjeka, a koje zbog svoje energije i svjesnosti njihove posebnosti treba slaviti i usmjeravati u svrhe poboljšanja kvalitete ljudskoga življenja, i čišćenja ljudskog duha od prljavštine bipolarnog i materijalističkog shvaćanja svijeta. Priroda je neutralna u svojoj biti, a kategorije dobra i zla ljudske su kategorije, čije je generaliziranje u povijesti ljudske kategorije izazvalo iznimno mnogo patnje i gubitaka, ne samo među ljudima, već i ostalom životu na Zemlji, a na koji Čovjek ima utjecaj. Trojstvo Prava (svijeta bogova), Java (svijeta ljudi) i Nava (svijeta predaka) osnova su slavenskog i hrvatskog rodnovjernog bogoslovlja. U ostalih Slavena postoje tragovi brojnih božanstava koja su nastala raslojavanjem starijih, primarnih božanstava u patrone mnogih pojava, stvarajući brojan politeistički sustav, više nalik onom indijsko, grčkom, rimskom i germanskom. No, ako se njihovi atributi ispitaju modernim komparativnim, znanstvenim i interdisciplinarnim metodama, mogu se svesti na primarna tri božanstva i njihovu božansku djecu, božanski par. Riječ je o personificiranim i antropomorfiziranim božanskim entitetima Perunu, Velesu, Mokoši i božanskom paru Jarilu (Jurju) i Morani (Mari) koji zajedno pokrivaju sve aspekte hrvatskog rodnovjernog bogoštovlja.

Perun je među njima vrhovni nebeski entitet, personificirana energija neba, groma, snage, plodnosti, kiše i ratničke časti. Antropomorfizira ga se u liku starijega, mudroga kneza naoružanog sjekirom koja predstavlja njegov munjonosni atribut. Veles je njegov vječni suparnik, gospodar zemlje, stoke, blaga i podzemnoga svijeta. Antropomorfizira ga se u liku rogatog čovjeka ili medvjeda, katkad i kao ogromne zmije koja čuva korijen stabla svijeta. Mokoš je Velika Majka, stvoriteljica svega, žarko sunce i hladni izvor, utjeha i milost, Priroda sama. Žena Perunova, ljubavnica Velesova, majka Jarila i Morane, prikazana u liku zrele žene. Jarilo (Juraj i Ivan) Perunov je i Mokošin sin, mladi bog vegetacije, otet i posinjen od Velesa. U proljeće bježi iz podzemnog svijeta i ženi se sestrom Moranom. Antropomorfizira ga se mladim vitezom, oboružanim mačem i prekrivenim lišćem. Čuvar je vegetacije, rodnosti i plodnosti, vučji pastir. Morana (Mara) kći je Perunova i Mokošina, mlada božica proljeća i ljeta, rodnosti i plodnosti u jednom aspektu, ali i božica zime, zima sama, kao i smrt svega na Zemlji u drugome. Antropomorfizirana je u liku mlade djevojke, ali i nemilosrdne starice.

Rodnovjerni blagdani u Hrvatskoj ponajprije su vezani uz izmjenu godišnjih doba i solarni ciklus, iako postoje i brojni drugi manji, a koji su popisani u Hrvatskom rodnovjernom blagdanaru, poput Gromnice, Perunovog dan, Velesovog dana i drugih. Najveći blagdani su oni na prijelazima. Velja noć, obično u ožujku, pada na zadnji mlađak pred ravnodnevnicu. Jurjevo ili Jari God slavi se 23. travnja i označava Jarilov izlazak iz podzemnoga svijeta, kraj zime i dolazak proljeća i plodnosti. 

Ivanje ili Kupala slavi se 23. lipnja i označava božansku svadbu Jarilovu sa sestrom Moranom, što je simbolično vjenčanje neba i zemlje, sunca i vode, što donosi ljetnu plodnost i rast. Plodovi se slave 23. rujna i označavaju uspješnu žetvu, kraj ljeta, svih plodova i zahvalu bogovima na svemu što od njih dobivamo. Djedovi se slave 31. listopada i označavaju noć sjećanja na sve pretke. Badnjak ili Koledo noć je kaosa na samom kraju godine, 24. prosinca i slavi se kako bi se pomoglo mladome suncu, Jarilu da se rodi iz kaosa i krene u još jedan godišnji ophod.

Unutar hrvatskog rodnovjerja postoji organizirani ustroj koji osigurava funkcionalnost duhovne zajednice i koji je usklađen s potrebama slavljenja blagdana i štovanja božanskih entiteta i predaka. Rodnovjernu zajednicu u Hrvatskoj predvodi žrec, osoba koja je zbog svojih sposobnosti i karakternih i društvenih osobina, od zajednice odabrana da predvodi njezina slavlja, organizirajući i predvodeći godišnje obrede u određene dane. Žrec je glavni posrednik između zajednice i duhovno-energetskog svijeta te se u ime zajednice obraća i zahvaljuje duhovno-energetskom svijetu na vođenju, pomoći, suradnji, blagoslovu i drugome. Žrec je i primarni predstavnik zajednice u javnosti. Krijesnik je druga bitna funkcija, osoba koja je zbog svojih sposobnosti i karakternih osobina od zajednice odabrana da u ime zajednice priprema, oblikuje i održava sveti oganj na obrednim skupovima zajednice, a najčešće u obliku krijesa, obrednog ognja koji se pali o određenim blagdanima kroz godinu, kao što su proljetni, ljetni i jesenji krjesovi. Krijesnik na takvim događanjima koordinira članove zajednice u pribavljanju materijala, te po vlastitoj intuiciji i kreativnom stvaranju obrednog ognja oblikuje njegovu lomaču. Tijekom slavlja komunicira s obrednim ognjem, održava ga i hrani njegovu energiju, kako bi mogao predstaviti i usmjeriti energiju zajednice u spajanju s kreativnim božanskim energijama. U pozadini Saveza hrvatskih rodnovjeraca i hrvatskih rodnovjernih župa Perunica i Perun stoji Vijeće starješina koje u pravilu čine prije navedene osobe uz druge istaknute pripadnike, a svrha mu je zajedničko određivanje politike zajednice, kako svjetovne, tako i duhovne.

Rodnovjerje je jedan od brzo rastućih duhovnih fenomena u 21. stoljeću na prostorima središnje i istočne Europe. To je čitav razgranati sustav preoblikovanja starih slavenskih vjerovanja i njihova prilagodba urbanom načinu razmišljanja modernog čovjeka. Ako se stoljećima Europa smatrala kršćanskom, a stara vjerovanja pretkršćanskima, rodnovjerje se može gledati kao slavensko postkršćanstvo, velika narodna duhovna slavenska obnova koja cilja široki spektar ljudskih djelatnosti i životnih područja – od duhovnosti, magije, umjetnosti, očuvanja kulturne i povijesne baštine i tradicije. Rodnovjerje, poglavito slavensko, te konačno i južnoslavensko i hrvatsko, pokušava dati nove odgovore na pitanja koja čovjek oduvijek postavlja, o smislu života, o ljudskoj ulozi u svijetu. Pokušava dati odmak od monoteističkih dogmi koje se na široj razini, barem ciljanoj populaciji, nisu pokazale ispravnima, nakon iskustva brojnih stoljeća ratova, manipulacija, progona i vjerske netrpeljivosti koje je kršćanstvo pokazalo na europskim, ali i izvaneuropskim prostorima.