Reuchlinova Kabala i stupanj Kraljevskog luka

Reuchlinova Kabala i stupanj Kraljevskog luka

S engleskog prevela Ana Šiklić
Naslov originala: "De verbo mirifico: Johannes Reuchlin and the Royal Arch"
by Bro. P.G. Maxwell - Stuart
AQC 99 1986

U središtu rituala Kraljevskog luka leži izvanredna i potentna činjenica: božansko ime. Tijekom svečanosti inicijacije u stupanj, kandidat je obaviješten da ne smije sam izgovoriti ovu riječ u cijelosti, već ju mora podijeliti na slogove, te izgovoriti u dijelovima s druga dva kvalificirana inicijanta. Ovaj proces podjele i raspodijele dodatno je predstavljen u drugoj polovici Mistične lekcije kada se hebrejska slova, postavljena na oltaru, spajaju na razne načine kako bi označila neka od imena Boga. Ovakva upotreba hebrejskih znakova za proizvodnju riječi moći, je suština, osnovna namjena, i najvažnija svrha rituala Kraljevskog luka. Ukidanjem ove igre riječima ukida se cijeli razlog postojanja stupnja.

Potaknut sam napraviti ovakve kategoričke zaključke iz dva razloga. To su: prvo, da su i spekulativno slobodno zidarstvo i ritual Kraljevskog luka imali svoje korijene u sustavu magijsko-religijske filozofije koja je bila svojstvena u miljeu određenih sveučilišta i sudskih krugova u Europi između kasnog petnaestog i potkraj XVI stoljeća; i drugo, kao posljedica prvog, da niti spekulativno zidarstvo, niti ritual Kraljevskog luka nema nikakve veze s operativnim slobodnim zidarstvom.

Ono što želim raspraviti o ritualu Kraljevskog luka uključuje baratanje božanskim imenom u hebrejskoj formi, a iako se može činiti kao da uopće ne govorim o slobodnom zidarstvu, mislim da ćete u nastavku uvidjeti sličnosti između onoga što pišem i namjera onih koji su osmislili ritual Kraljevskog luka. Osim toga, nadam se da će ono što ću reći predstaviti moju raspravu o porastu spekulativnog slobodnog zidarstva i rituala Kraljevskog luka.

Johannes Reuchlin, 1455. – 1522.

Godine 1494., Johannes Reuchlin, diplomant nekoliko europskih sveučilišta, uključujući pariško, orleansko, poitiersko i tübingensko, objavljuje svoje prvo značajno djelo: De Verbo Mirifico (O čudotvornoj riječi). Na samom početku knjige, u uvodnom dijelu u pismu Johannesu Dalbergu, biskupu Wormsa i kancelaru Sveučilišta u Heidelbergu, Reuchlin ukazuje da, zadatak kojem je njegov rad posvećen, izražava vitalni odgovor na neke od suvremenih interesa i pitanja koja su došla do izražaja u intelektualnim raspravama u posljednjim desetljećima petnaestog stoljeća.

"Određeni marljivi istraživači sadržaja arkana", piše on, "koji su bili zainteresirani za moć riječi, skrivenu energiju izraza, i duhovni smisao tajnih imena, u naše su vrijeme, kako je zabilježeno, značajno odstupili od prvih najdrevnijih zapisa te griješili, često i ozbiljno, u vezi načina na koji funkcioniraju misterije, većinom pune prekrasnih učinaka."

Tako su činili, kaže Reuchlin, jer su kopije antičkih djela loše sačuvane ili pogrešno prepisivane, a posljedice su te da ih kasniji učenjaci nisu bili u stanju pročitati ispravno. Za razliku od svih ostalih koji su ih, umorni i frustrirani, propustili odgonetnuti, Reuchlin se "usudio ući u tako velike tamne i nejasne svete stvari, u skrovišta tajnih riječi; te iz najskrovitijih unutarnjih dubina proročanstava i najstarijih filozofija, objasniti našem dobu gotovo sva imena koja su u prošlim vremenima mudraci, obdareni čudesnim moćima, koristili u svetim djelima - bilo da se govori o pitagorejskim zavjetima najstarijih filozofa, o primitivnim spomenicima Hebreja i Kaldejaca, ili o bogobojaznim molitvama kršćana. Prihvati, dakle, gospodaru moj Biskupe, raspravu u vezi čudesnih moći riječi, prema mišljenjima tri filozofa, koje sam predstavio kao da se raspravljaju međusobno, ne bih li bolje rasvijetlio okultna svojstva imena".

Slobodnozidarska pregača stupnja Kraljevskog luka i zodiakalni križ keltskih praznika

Zamah i smjer rada ovim je objašnjen. Ispitati okultna svojstva imena i tajnu snagu riječi koje su koristili ljudi u drevna vremena u obavljanju svetih obreda, ispraviti zablude, te odabrati ime koje je vrhovno i najmoćnije u stvaranju čuda. Verbum mirificum (čudesna riječ) iz naslova izgleda da je IHSUH, pentagramaton, koji nije samo instrument pomoću kojeg se obavljaju vanjske čudotvorne aktivnosti u svijetu, već i sredstvo kojim se postiže interno mistično jedinstvo između Boga i čovjeka - to jedno ime u kojem je locirana snaga i moć svih ostalih.

Takva znatiželja za operativnom snagom riječi i imena odmah je stavila Reuchlinov rad u kontekst filozofske rasprave i oštrih kritika o magijskim moćima, za koju je u kasnom petnaestom stoljeću postojao duboki i emocionalni interes, koji je stvorio osnovu za raspravu u kojoj su sugovornici bili u opasnosti od optužbi za herezu, i koje su već nekolicinu dovele na lomaču. Predmet, dakle, nije bio samo očaravajuć, već i opasan.

U prvoj knjizi Reuchlin nastoji uspostaviti filozofske postavke obavljanja čudesnih djela, izvan dosega čovjekove prirode kroz snagu riječi, pribjegavajući bezgraničnoj Božjoj sili, te raspravlja o ritualnim i suštinsko religijskim metodama koje otkrivaju te tajanstvene moći. Njegovi sugovornici okomili su se na njega, protiveći se "prevarama u umjetnosti magije", a jedan od njih izrazio je sumnju u postojanje takve moći. Ali Reuchlin, kroz svog glasnogovornika Sidoniusa, postupno počinje definirati moć riječi. On to čini prvo u negativnom smislu, žaleći se da nitko od najčešće citiranih srednjovjekovni autoriteta u oblasti magije, Roberta od Yorka, Rogera Bacona, Pietra d' Abana, te anonimnog traktata naslovljenog Picatrix, nisu bili u mogućnosti postići ništa zbog svojeg ignoriranja Kaldejca i Hebreja; te potom, pozitivno, naglašavajući da je znanje hebrejskog ključno za magijsko djelovanje. Djelovanja koja su više kao polureligiozni obredi, dizajnirani tako da otkriju čudotvorne riječi onima koji su se predodredili da ih prime, a gdje su svjetlo, izoliranost, i vjera neophodni preduvjet. Reuchlin stalno naglašava potrebu da se filozofska rasprava pretvori u vjerske aktivnosti, kroz obred i vjeru, kako bi se ostvarila moć nad prirodom.

Potom je u prvoj knjizi, uspostavljena mogućnost jedinstva između čovjeka i Boga putem snage imena; utvrđeno je čovjekovo djelovanje koje nadilazi prirodu; a tvrdnje srednjovjekovnih magičara, da je moguće izvoditi takva čuda, su odbačene. U drugoj knjizi, Reuchlinova namjera je da se definira područje snage riječi, njihov odnos prema drugim znanostima o čudima, poput magije i astrologije, te da se dade pregled upotrebe pretkršćanskih i hebrejskih imena, posebice tetragramatona IHVH. To je dovelo do zadiranja u kabalistička i gramatička područja, pomoću kojih se htjelo razjasniti povijesne, teološke ili teozofske podloge, uz pomoć kojih i kroz koje imena postižu svoju moć.

Simbolički prikaz Kraljevskog luka na nebu

Magija, koju smo spomenuli više puta, bila je priznata kao moćan, ali i opasan način kroćenja božanske moći. Reuchlin je sa jednim sugovornikom raspravljao o temi, naglasivši, u smislu u kojem on to inače čini, nesigurnosti i opasnosti koje su uključene u tu praksu. Magična riječ će, nada se, zamijeniti opasnost i neizvjesnost artikulirajući božansku magiju potpuno po uplivu samo Boga i njegovih poslanika, anđela. Prema tome, umjetnost upotrebe magijskih riječi, razlikuje se od magije u odabiru objekta, posljedica djelovanja, i u odabiru tehnike.

Potom se pokreće rasprava o moći hebrejskih riječi i imena. Tu slijedi duga filozofska rasprava u vezi raznolikih svetih imena koja su u upotrebi među Hebrejima - njihovih pojedinih komponenti, njihova odnosa prema imenima koja se koriste u drugim društvima, te njihovo korištenje od strane kršćana - i pokušaj da se objasni vrlo poseban odnos koji postoji između čudotvornih riječi i židovskog tetragramatona. Reuchlin je svjestan da su čudotvorna djela drevnih imena postignuta i u drugim jezicima, a ne samo na hebrejskom, te navodi dokaze u Platonovim, Eudoksovim, brahmanskim, egipatskim i druidskim ceremonijama. No, ističe da su čudesna djela na tim jezicima postignuta u paktu s demonima, kao što je bio i slučaj s magičarima prije razdoblja faraona. Razlika između hebrejskih riječi i onih od idolopoklonika je ista kao razlika između božjih znakova i znakova demonske magije. Stoga su, čak i u prošlosti, pogani miješali hebrejske riječi sa svojim tajanstvenim molitvama i tajnim ritualima kako bi bili sigurniji da će dobiti ono čemu su se nadali.

Sada dolazi ključno pitanje. Da li je Bog podario riječima, posebno hebrejskim, moć izvođenja čuda? Reuchlin ističe da se Bog obratio Abrahamu, Mojsiju, i Jošui, te im pokazao moć božanskih riječi, koje su koristili sa čudesnim učincima, a koje su predane njihovim potomcima.

Stari tapis Kraljevskog luka

Najvažnije od svih imena koje je dano ljudima je tetragramaton IHVH. Ovaj naziv prvi je poznavao Set, a potom i patrijarsi Abraham, Izak i Jakov, no, Mojsiju je Bog dao objavu o punini energije i čudotvornom djelovanju snage tog imena. Znati ovaj tetragramaton znači znati ne samo znakove i riječ, već i njegov izgovor, što je bilo tajno i skriveno, a Reuchlin tvrdi da je Bog izgovorio svoje ime i obdario ga sa čudesnim moćima. Te moći ovisne su o tajnim vrlinama u imenu, a čovjek, koristeći božanski tetragramaton, i oponašajući božji izgovor oslobađa moć koja je pohranjena u zvukovima.

U ostatku druge knjige nabrojana su božanska imena. Različita imena se odnose na različite aspekte božanskog, njegove suštine, njegove moći, njegovog djelovanja. Na primjer, riječ "Ehieh", značenja "Ja jesam", izvedena iz Knjige Izlaska 3,14, koja je ekvivalent platonskoj "To ov", označava božansku suštinu, skrivenu i odvojenu od svih stvari. Drugo ime je Hu, u hebrejskom značenja "on" ili "ovo". Ehieh je temeljni uzrok, načelo i mjera, stvoritelj, i predstavlja najjednostavniju bit u kojoj je sve sadržano, nositelja sve tvari. Hu je, s druge strane, negativna oznaka nadsuštinski vječnog, nepromjenjivog Boga koji ostaje svoj i svojstven. Treća riječ je Esh (ignis), plamen u kojem je Mojsije vidio Boga i anđela, vatra Ezekielove božanske vizije. Poznata je mnogima drevnima, a kršćani je štuju kao kvalitetu Duha svetoga. Te tri riječi, kaže Reuchlin, jednake su kršćanskom trojstvu, isto kao i Orfičkoj i Homerovoj "trijadi".

Ali Reuchlin se opet vraća na tetragramaton – možda je bitno naglasiti da su njegovi argumenti predstavljeni u obliku razgovora između tri osobe. Svaki put kada govore o tetragramatonu, zaključavaju vrata, da ne bi neko profano uho načulo o čemu se govori; te provjeravaju još jednom da li su vrata doista zaključana i da li netko zagledava izvana. Ova riječ, tetragramaton, otkriva se i postaje razumljiva tako da se rastavi u svoje sastavne dijelove, slogove i slova, objašnjenje, koje je, kaže Reuchlin, naslijeđeno iz drevnih hebrejskih praksi.

Svaka od komponenti tetragramatona, to jest, svaki suglasnik, ima objašnjenje za svoj mistični značaj i značenje. Yod (I ili Y), označavan kao točka s brojčanom vrijednošću 10, predstavlja izvorno nepodijeljeno jedinstvo i princip beskonačnog širenja. Predstavlja, dakle, početak, komunikaciju te kraj svih stvari. Slog He, slovo H, s brojčanom vrijednosti 5, izražava kombinaciju binarnog i ternarnog (trojstvo Boga i dvojnost svijeta), te tako označava više proces nego suštinu. Slog WAW, slovo U ili V, s brojčanom protuvrijednosti 6, sastavljen od jedinstva (1), binara i ternara (5), označava ujedinjujući element. To je savršenstvo procesa emanacije, znak cijelog tjelesnog svijeta koji je proistekao od izvornog jedinstva. Drugi slog He, slovo H, kao 5 je na pola puta od 1 do 10, izražavajući ljudsku dušu kao medij između višeg i nižeg, te posredno, povratak svega u svoj početak.

Ovaj dio, vrlo intenzivan u svojoj misli i izražaju, ispunjen je kabalističkim, pitagorejskim, i općenito neoplatonstičkim spekulacijama. Koncept božjeg imena kojeg opisuje, međutim, nije od one čiste, slobodne teozofije. Objava ovog imena Mojsiju, čovjeku je dala mogućnost da osjeti božansku narav, i nagovijestila konačni povratak i jedinstvo s božanskim izvorom, i korištenje tetragramatona, pokazuje posve jasno, ne samo objavu značajnih istina o prirodi samoga Boga, nego i o stanju i nadanjima čovječanstva. Dostizanje božanskog, je maksimalni doseg i čovjekov cilj, a postiže se kroz čudotvorne riječi.

Treća knjiga konačno otkriva čudotvornu riječ IHSVH, stvarnost i ime neizrecivog Oca objavljenog kroz utjelovljenog Sina. Jer, otkrivenje tetragramatona, u vrijeme Mojsija, bilo je povezano s ugovorom, a s novim ugovorima, moć i djelovanje tetragramatona se prenijelo u moć novog imena; i kako se riječ oživotvorila, tako je otkrila nepoznatog Oca, a tako je i tetragramaton dobio dodatno slovo, i time postao izgovorljivi pentagramaton.

S ovim tvrdnjama, Reuchlinova misao prelazi u područje koje bi se moglo opisati kao "mistična filologija", s tendencijom prema kabalističkim spekulacijama. "Oživotvorenje riječi počinje kada se slova izgovaraju, kad im se daje zvuk", kaže on. Kao što znamo iz Starog zavjeta, Bog je duh bez oblika, pa je prema tome prikladno da ga možemo izraziti sa četiri samoglasnika. No, s utjelovljenjem tog duha, dodan je suglasnik (shin = s), te formiran izgovorljivi pentagramaton IHSVH. Stoga ime utjelovljenoga sina božjega, IHSVH, nije ništa drugo nego ime Gospodnje, tetragramaton, ali s dodatkom slova "s".

Pentagramaton je sredstvo kojim čovjek ostvaruje sva znanja i sudjeluje u životu božanstva; te su mu u tom sudjelovanju povjerene čudesne moći kako bi mogao sprovesti izvanredna djela. To ime je vraćalo u život, liječilo bolesne, i oslobađalo od zlih demona, nad kojima božansko ime ima osobito velike moći. Mijenjalo je rijeke u vino, donosilo hranu gladnima, i činilo da se vode povuku u vrijeme potresa i poplava, odbijalo gusare, pa čak i krotilo deve. Štitilo je Pavla od zmija na Malti, dalo Silvestru i Filipu moć nad zmajevima, te u borbi između svetog Ivana i Kynopsa, vođi magijaca, na otoku Patmosu, Ivanu je omogućeno da prevlada zle duhove i demonstrira superiornu moć imena nad cijelom demonskom magijom.

Čudotvorna riječ se, međutim, mora koristiti zajedno s križem, kombinacija čija je tajna, navodno otkrivena Mojsiju od samoga Boga, ali čije tajne ostaju neizrečene, barem ne naglas. Jedan od sudionika rituala šapće riječ na uho drugoj dvojici, koji su se zakleli u najveću tajnost. Potom diše nad njima, te zahtijeva njihovu šutnju pomoću šest različitih imperativa. Obojica se slažu da će čuvati tajnu.

Da li ovaj završni čin aludira na nekakvu vrstu rituala, nije sasvim jasno, ali naglašava tajnovitost i nužnosti šutnje, jer su misterije, naravno, svojstvene cijeloj ezoterijskoj tradiciji.

Takva je, dakle, Reuchlinova knjiga o čudotvornoj riječi. Neki od njegovih zaključaka, zasigurno će ostaviti traga u vama, kao o dijelovima rituala Kraljevskog luka, te posebno drugi dio mistične lekcije. Ni u jednom trenutku nisam rekao da postoji ikakva izravna veza između to dvoje - razlike su prevelike i preočite – već govorim da su neobične značajke nekih pojmova, koji dolaze iz sličnih struja svijesti, stvorene u istom izvoru, ako vam se sviđa, te da to ukazuje na određeni period i određeno okružje podrijetla rituala Kraljevskog luka. Očuvanje tetragramatona, inzistiranje na tome da se izgovara u slogovima tijekom rituala, manipulacija hebrejskim slovima kako bi se formirali drugačiji aspekti Boga, nazočnost drugog božanskog imena, također preneseno samo u slogovima, a koji su sastavljeni od hebrejskih, kaldejskih i egipatskih termina imena za Boga (Hebrejski, Kaldejski i Egipatski jezik su primarni, najvažniji jezici drevne srednjovjekovne magije). Ove bitne komponente rituala Kraljevskog luka morale su imati podrijetlo u nekom povijesnom trenutku, te su zasigurno osmišljene u umu ili umovima koji su bili uronjeni u okolnosti tog istog vremena. Sugeriram da je interes, određenih sveučilišnih i sudskih krugova, tijekom renesanse, osiguravao baš takve prilike u kojima su, rituali poput ovog opisanog, upravo mogli nastati.