Zen

Zen – umijeće življenja

U zenu iskustvo je sve. Sve što se ne temelji na iskustvu, zenu je strano.
Chen Ching Ke Wen

Pokušaj objašnjavanja zena treba rasteretiti od pretenzije i očekivanja, jer je svako pisanje o zenu uvjetovano ograničenjima racionalnog diskursa. Da bismo bilo što istinski naučili o zenu i tako imali neposrednu životnu korist od toga, moramo, kao u poznatoj zen priči, isprazniti svoju šalicu da bi se u nju mogao uliti novi sadržaj. Naime, učenje kao životno važan proces povezan sa stjecanjem iskustva, promjenom karaktera i slike svijeta, moguće je samo ako postoji svijest o neznanju. Nemojmo nikada zaboraviti Sokrata!

Svi pokušaji racionalnog određivanja zena nisu dali nikakvu konačnu definiciju, a učitelji zena opisivali su ga kao “prst koji pokazuje Mjesec”, kao “nešto okruglo, što se kotrlja, sklisko i glatko”… To je zato što se zen ne prenosi riječima, već izravno, s učitelja na učenika, a osobno proživljeno iskustvo od ključne je važnosti. No, sve što učitelj može učiniti jest ukazati na put, a ostatak mora prepustiti učenikovom osobnom iskustvu. Ukoliko ono ne izraste iz samog učenika, nikakvo izvanjsko znanje za njega zapravo nema vrijednost. Učitelj je nemoćan ukoliko učenik nije iznutra spreman. Zato zen ne gubi vrijeme na to da nešto dokaže on tek sugerira ili ukazuje, ne zato jer želi biti neodređen, već zbog toga što je to doista jedino što može učiniti za nas.

Istinu možemo otkriti samo ako počnemo ozbiljno istraživati, prestanemo oponašati, te nikako ne odustanemo od traženja odgovora na temeljna životna pitanja i izazove.

Velikom japanskom učitelju zena Hakuinu (1685. – 1768.) dolazi učenik i moli ga za naukovanje on ga obara na pod, zagnjurivši mu glavu u vodu i kad se ovaj skoro udavio, izvlači ga i kaže mu:

Kada ti zen bude važan kao što ti je sada zrak za disanje, tada mi dođi ponovno.

Čak i kada svog učenika doslovce obara na zemlju, njegova dobronamjernost nije upitna. On samo čeka trenutak kada će um njegova učenika sazrijeti i probuditi se.

Veliki poznavalac zena, Japanac D.T. Suzuki koji je popularizirao zen na Zapadu, kaže:

Zen je život bez predumišljanja. Puno godina duboka predanost i skromnost potrebni su za usvajanje zena, ali je istovremeno dovoljan jedan trenutak intuicije da se on shvati i tada učenik otkriva satori – duboki uvid koji oni koji su ga doživjeli opisuju slikom: bačvi je otpalo dno…1

Ovo stanje“bačvi je otpalo dno”značilo bi da smo nadišli stare obrasce razmišljanja koji su nas sputavali i da su se naše stare mentalne predodžbe raspale. D.T. Suzuki kaže:

Bez postignuća satorija nitko ne može prodrijeti u tajnu zena. Satori je intuitivan uvid u bit stvari nasuprot njihovom racionalnom razumijevanju. To praktično znači otvaranje jednog novog svijeta koji do trenutka satorija nismo opažali. Svijet za one koji su dosegli satori nije više onaj stari svijet kakav je nekoć bio. To je točka obrata u čovjekovom životu koja otvara um za jedan širi i dublji svijet. Njegovi učinci na čovjekov moralni i duhovni život su revolucionarni: uzvisujući i pročišćujući. (D.T. Suzuki)

POVIJEST ZENA

Zen budizam vuče porijeklo od povijesnog osnivača budizma Sakyamunija (Buddhe) i njegove doktrine srca (buddhahridaya). Kada je tijekom jedne propovijedi Buddha prisutnima pokazao cvijet i tražio od njih odgovor o biti cvijeta, njegov učenik Kasyapa, koji odbacuje racionalne ili metafizičke spekulacije, klanja se pred “tajnom koja ga nadilazi” i tako postaje prvi patrijarh zena.

Buddhino učenje iz Indije u Kinu prenosi 520. g. pr.Kr. Bodhidharma, dvadeset i osmi patrijarh budizma i prvi patrijarh zena u Kini, i ono tamo dobiva naziv chan, prema indijskom pojmudhyana koji označava meditaciju.

Iz čuvenog samostana Shaolin, danas poznatog po borilačkim vještinama, kojeg je osnovao upravo Bodhidharma, chan se tijekom više stoljeća širio po Kini, ispreplićući se s taoizmom i konfucijanizmom. Za vrijeme kineskih dinastija Tang i Sung (VII. – XII. st.), chan doživljava velike promjene, razvijajući se od indijskog, meditativnog, k praktičnijem i životnijem, kineskom jednostavnošću i dubinom obojanom stavu o čovjeku i svijetu.

Vrhunac chana u Kini nastupa s njegovim šestim i zadnjim patrijarhom Hui Nengom2 (638. – 713.), koji je od običnog kuharskog pomoćnika postao nasljednikom petog patrijarha, odgovorivši na pjesmu redovnika Shen Hsioa stihovima, u kojima peti patrijarh prepoznaje njegovo dublje razumijevanje chana:

Shen Hsio:

“Ovo je tijelo bodhi – drvo 
a duša kao sjajno ogledalo 
Pažljivo ih čistimo iz sata u sat 
Da na njih ne bi pala prašina.”

Hui Neng:

“Niti ima bodhi drveta 
niti pak sjajnog ogledala 
kako od iskona ničega nema 
na što može pasti prašina?”

Sjeme zena posijano u Indiji izraslo je u Kini u ogromno stablo koje je procvjetalo u Japanu u XIV. stoljeću u svim sferama života. Japanskom zenu završni je pečat dao šintoizam sa svojim idealima jednostavnosti i čistoće.

PRINCIPI I DOKTRINA

Za razliku od mnogih drugih budističkih škola, zen se ne oslanja na svete tekstove i rasprave o metafizičkim pitanjima, jer smatra da to učenika vodi traženju odgovora izvana, umjesto da traži unutar sebe. Cilj zena je otkriti prirodu Buddhe u sebi i u drugima, kroz meditaciju i svjesnu pažnju u svakodnevnom. To se naziva “okretanjem očiju prema unutra”. U tom smislu je zen antifilozofski i antiteoretski. Ova važnost neoslanjanja na pisanu riječ obično se krivo tumači kao da zen zazire od svetih spisa. Zen je ukorijenjen u učenjima Buddhe i mahayana budizma i duboko je nadahnut životom Siddarthe Gautame – kraljevića koji u svom nutarnjem nemiru napušta izobilje i postaje isposnik, a kasnije odustaje i od toga, ali po ni cijenu života ne odustaje od traženja odgovora. Buddhine četiri plemenite istine: o patnji, njenom uzroku, mogućnosti dokidanja patnje i osmerostrukom putu koji tome vodi, temeljni su dio života učenika zena.

Ono što zen ističe jest da je Buddha postigao buđenje kroz meditaciju (zazen) i kontemplaciju, a ne kroz ono što je pročitao, i da se poput Buddhe meditacijom i svjesnom pažnjom može postići prosvjetljenje. No, zen podjednako naglašava važnost nevezivanjakako za svete spise tako i za meditaciju. To vrlo dobro ilustrira jedan kineski učitelj chana koji o meditaciji kao doslovnom putu ka mudrosti kaže: Sjediti na stražnjici i disati, nije put prosvjetljenja. Drugi je rekao da je to kao kad bi od cigle dugotrajnim glačanjem pokušali napraviti zrcalo.

Zen također nije antiintelektualan ili protivan razumu, kako ga se često predstavlja, već je svjestan njegovih ograničenja i stavlja ga na mjesto i funkciju koja mu po prirodi pripada. Kroz pitanja i odgovore na koane, učenik je primoran dubokim poniranjem u sebe upotrijebiti svu svoju intuiciju da bi na zadovoljavajući način odgovorio učitelju. Hui Neng na raspravu redovnika o tome vijori li zastava ili vjetar, primjećuje da ne vijore ni vjetar ni zastava, već vijori njihov um.

Riječ koan se u zenu koristi u značenju “neprolazni prolaz”, nešto što se može savladati samo voljom, nadilazeći postojeće stanje svijesti intuitivnim probojem percepcije, tj. prosvjetljenjem na novu razinu iskustva. Učenik može proći kroz neprolazni prolaz samo buđenjem intuicije. Intelekt je tu suvišan, kao u priči o slijepcu koji noću hoda poznatim putem s lampom, ali ne primjećuje da mu se ona ugasila, dok u mraku prolaznik ne naleti na njega. Odgovorima na koane učitelji sustavno prate napredak u duhovnom buđenju svojih učenika. Svi koani koje postavljaju zen učitelji samo su alogične varijante najracionalnijih i najvažnijih od svih pitanja: Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo?

Navest ćemo neke poznate zen priče koje dobro karakteriziraju mentalitet zena.

– Jednom je Buddha zamolio svoje učenike da bosim nogama stanu na zemlju i opišu mu što osjećaju. Učenici su opisivali zemlju, pijesak, lišće… 
“Što?”, uzviknu Buda, “Zar nitko nije osjetio stopalo?”

– Poznati Entzu došao je u posjet prijatelju u Kyoto, ali kako je bio rastresen, zaboravio je adresu. No, nije odustao već je išao od vrata do vrata i pitao: “Stanuje li ovdje čovjek kojeg Entzu treba posjetiti?”

– Naukovanje mačevaoca Matayuroa Yagyua kod zen majstora odvijalo se za njega potpuno neočekivano. Naime, godinama je radio obične poslove sluge i nije ni vidio mača, kad ga jednog dana njegov učitelj potpuno neočekivano udari štapom po leđima. To bolno iskustvo i njegova nepredvidivost učinili su ga maksimalno budnim i pažljivim. Dalje je sve bilo samo tehnika koju je on lako savladao i ubrzo postao učiteljem šoguna.

Budnost u svakodnevnom životu upravo je bit zena on nikako nije tehnika, dogma ili šablona, jer je tehnika suprostavljena prirodi i znak je slabljenja čovjekove vitalnosti. Zen podrazumijeva aktivan život uklopljen u ljudsku zajednicui povezan s prirodom, i gdje je temeljna briga ono što je zajedničko i korisno svima.

Poznatog zen učitelja jednom upitaše: 
– Činiš li ikad ikakav napor da se poučiš istini? 
– Da, činim. 
– Kako vježbaš? 
– Kada sam gladan jedem, kada sam umoran spavam. 
– Tako rade svi. Može li se reći da i oni vježbaju na isti način? 
– Ne. 
– Zašto ne? 
– Jer kad jedu ne jedu, nego misle o raznim drugim stvarima. Na taj se način uznemire. Kad spavaju ne spavaju, već sanjaju o tisuću i jednoj stvari. Po tome oni nisu kao ja.

Joshu odgovara: Kad sam gladan jedem, kad sam umoran spavam zato što on to radi potpuno autentično, on živi sada u svoj sveukupnosti humaniteta. Tako za njega život postaje poput ceremonije i on uvijek ima pripremljeno srce za susret s velikim istinama postojanja.

Satori kao najviši izraz zena otvara srce i um za jedan širi i dublji uvid, a različite zen umjetnosti samo su različiti izrazi tog iskustva. U haiku poeziji to je oduzimanje svega što je suvišno. U slikarstvu sumi-e, tek naznake likova, čovjek uklopljen u pejzaž i prirodu. U čajnoj ceremoniji temeljna je težnja u neprianjanju za svjetovnost. U kaligrafiji je sve u jednom potezu, hvatanju jednog trenutka vječnosti, nema ponavljanja. U uređenju pejzaža minimalizam, izražavanje bitnog, nema vodoskoka jer voda prirodno ide dolje, a ne gore. Odnos prema prirodi je prirodan i prožet poštivanjem života kao jedinstva u svemu. No-drama upućuje na potrebu čovjeka da se simbolički uzdigne u više dimenzije, viša stanja svijesti da bi bio uključen u dublju razinu života. Zen je tako prisutan u korijenu japanske kulture kao ekstrakt i održavatelj njezine živosti i autentičnosti.

Naš materijalističko-pozitivistički pogled na svijet pretvorio nas je u zastrašene promatrače i glumce života i tako nas lobotomizirao od duha istinske avanture koja je povezana s dubljim doživljavanjem stvarnosti i težnjom za spoznajom sebe, što je temeljno u zenu. Posvećujući se svijetu činjenica i događaja, terminima mjerenja, a ne brizi za sadržaj onoga što se mjeri, zapadnjak se izdvaja iz neposrednog dodira s prirodom i stvarnošću, te biva uvučen u mrežu relativizma, potpuno slab i nesposoban da izbjegne zamku duhovnog materijalizma koji ga je pretvorio u dobro uhranjenog roba bez korijenja i bez smisla u svijetu u kojem dominira hedonizam i vulgarni materijalizam kao surogat za slobodu. Zato je u zenu ključno razumjeti pojam slobode to prvenstveno znači kontrolu nad sobom, nutarnju slobodu, nesputanost, autentičnost i uklopljenost u prirodu i cjelinu života i smrti.

Branko Zorić

Nova Akropola

_____________________

1 D.T. Suzuki, Uvod u zen budizam

2 U Japanu Eno.

3 Joshu, japansko ime za kineskog zen majstora Chao Choua (778. – 897.). Počeo je proučavati zen kad mu je bilo šezdeset godina i nastavio je do svoje osamdesete, kad se prosvijetlio. Podučavao je zen od svoje osamdesete do stodvadesete godine.